U petak 2. rujna građani Kranja i planinari i alpinisti iz cijele Slovenije još jednom su odali priznanje legendi slovenskog alpinizma. Ispred Bežkove vile u Koroškoj ulici 27 u Kranju, u kojoj je smješteno Planinsko društvo Kranj, otkrivena je bista Nejca Zaplotnika.
Datum otkrivanja spomenika ni po čemu nije poseban i neki se pitaju nije li se moglo pričekati do 2013. i tridesete obljetnice njegove tragične pogibije. Ali, kažu drugi, ima li smisla tako nepredvidivog alpinista ubacivati u bilo kakav datumski kalup.
U svakom slučaju, bistu su nakon prigodnog glazbenog uvoda i govora otkrili Marija Štremfelj, jedna on najuspješnijih slovenski alpinistica, i Tomaž Jamnik – Mišo, dugogodišnji Nejčev prijatelj i penjački partner. 

Nama je posebno zanimljiv bio dio govora koji je održao Tone Škarja u kojem se osvrnuo na knjigu Put. Evo što je Škarja rekao:

Prvo izdanje knjige Put zbilja je uznemirilo Sloveniju. Treba reći Sloveniju, a ne samo alpiniste i planinare. Mladi su je prihvatili kao svoju. Sedamdesete godine su bile u društvenom smislu poprilično olovno, sivo razdoblje i sport je bio ventil za mladu energiju, da se ne bi oslobađala u kakvim opasnijim formama. Nejčev Put, istina, govori o alpinizmu, ali više kao o nekakvoj igri, pjeva o slobodi koju planine simboliziraju i nude, vodi ka oslobođenju čovjeka samoga. Ne znam koliko je Nejc svjesno htio upravo to, ali obzirom da je zasigurno pisao strasno, onako kako je i živio, nije mogao cenzurirati ono što mu je duša izlijevala na papir. U biti je napisao manifest slobode.

Godine 1981. Nejc je bio na ekspediciji na Lhotse pa me zamolio da s urednikom Tonetom Pavčekom surađujem na konačnoj redakturi teksta jer je bilo dosta nepalskih imena, kao i stručnih i geografskih izraza. Stoga sam knjigu prije objavljivanja dva puta temeljito pročitao. Sjećam se suprotstavljenih osjećaja koje sam imao tom prilikom.
Najprije oduševljenje ljepotom samog teksta, literarne umjetnosti. Zatim Nejčevom životnom snagom koja ga je iz neimaštine i bolesti u mladosti lako mogla odnijeti nekamo drugdje, a ne u visine. Zatim prostodušnim poštenjem koje sam poznavao i s ekspedicije, kada mu je bilo posve prirodno da dobije što mu je potrebno i da dá ono što je potrebno drugima. Bez kalkulacija, tek tako.
Istovremeno pomalo izjedala zavist jer osjećaje koje sam poznavao i sam, otvoreno iznosi pred cijelim svijetom, odnosno pred svim čitateljima, kao… takav sam i nije me briga što ćete misliti o meni. A to je bila zaista novina u slovenskoj alpinističkoj literaturi, i ne samo alpinističkoj. Da vrhunski alpinist, dakle junak, od sebe nije radio junaka. Da nema samo on uvijek pravo. Evo, takav sam kao i vi. I vi, kao i ja, možete iskočiti iz veza i okova i poletjeti. To je bio pomak i zato je Put tako povukao mlade, i ne samo na njih. Svatko je barem osjetio tu pobudu – „i ja bih tako“ – a ako je nije mogao ili se usudio slijediti, morao ju je barem priznati. A i suprotstavljanje i poricanje Puta je dolazilo iz iste spoznaje, iz obrane pred njom. Da ne trebalo ništa napraviti. A upravo u zavisti i suprotstavljanju se skriva najveće priznanj

Uz otkrivanje biste u program posvećen Nejcu ušlo je i otvaranje izložbe koju je pripremio Gorenjski muzej. Opsegom skromna izložba na panoima dokumentira riječju i fotografijama Nječev životni i alpinistički put, a u staklenim ormarima izloženi su dijelovi opreme koju je nosio i koristio kao i sva slovenska izdanja knjige Put. Prema riječima ravnateljice Gorenjskog muzeja, povodom 30. obljetnice Nejčeve smrti pripremit će se opsežnija izložba, a među izloženim knjigama, najavila je, biti će i hrvatsko izdanje knjige Put koje je objavio Libricon.

Okrugli stol posvećen Nejcu zapravo je bilo prisjećanje na Nejca kao alpinista i pisca. U emotivnoj atmosferi dobrano ispunjene dvorane u Mestnoj občini dogodovština iz prošlosti prisjetili su se Nejčevi najbliži prijatelji i partneri iz stijene  – Tone Perčič, Tomaž Jamnik, Andrej Štremfelj i Tone Škarja. 
 
Malu hrvatsku „delegaciju“ na ovom događaju sačinjavali su Libricon i Edo Popović.