Libricon

Područja kataloga

Libricon d.o.o.
Bleiweisova 18
10000 Zagreb
T: 01 3776 209
F: 01 3776 209
M: 091 100 1616
E: libricon@libricon.hr

Nepoznata Sicilija: kanjoni Hiblejskih brda

Sicilija je najveći i najviši otok Sredozemnog mora. U 10. stoljeću arapski putopisac Ibn Hawqal opisao ju je kao otok dugačak deset i širok četri dana hoda. Ja se ne mogu pohvaliti da sam cijelu Siciliju obišla pješice, ali Stašo i ja proputovali smo je autom uzduž i poprijeko. Upoznali smo najpoznatija turistička mjesta i nagledali se grčkih hramova i kazališta, rimskih vila, gotičkih palača, baroknih gradova i normanskih katedrala. Od mnoštva uzbudljivih trenutaka neki su mi se ipak urezali u sjećanje dublje od ostalih, a kanjone Hiblejskih brda svakako ću pamtiti po nezaboravnom kupanju u kristalno bistrim vodama njihovih rijeka.
Hyblonova palača
 
Monte Iblei ili Hiblejska brda nalaze se u jugoistočnom dijelu otoka. Ostavivši na obali šarmantni srednjovjekovni gradić Sirakuzu, zaputili smo se u unutrašnjost. Nakon četrdesetak kilometara skrenuli smo s glavne ceste i naša avantura je započela. Uskom i vijugavom cesticom uspeli smo se do Ferle, slikovitog planinskog mjesta u kome vlada opuštajući ugođaj usporene svakodnevice. Dalje nas je cesta vodila grebenom iznad dubokih i strmih gudura. Zaustavili smo se na prostranoj zaravni, visoko nad sutokom rijeka Anapo i Calcinare te odšetali do obližnjeg arheološkog nalazišta.
 
Između visokih vlati suhe trave izvirivali su temelji zidova, sazdani od gigantskih kamenih blokova. Bili su to ostaci prethistorijskog Anaktorona ili Kneževe palače u kojoj je stolovao Hyblon, posljednji vladar otočkih prastanovnika Sikula. Oni su u 13. stoljeću prije Krista na ovoj zaravni osnovali Hyblu, veliko naselje od kojega su još vidljivi ostaci obrambenog jarka i bedema na glavnom ulazu u grad. Vjeruje se da su naselje razorili Sirakužani u 7. stoljeću prije Krista.
Čudesna nekropola
 
Tijekom svog boravka na Hiblejskoj visoravni, stanovnici Hyble izdubli su u vrletnim stijenama klanaca oko pet tisuća grobnica u kojima su pokapali svoje mrtve. Tako je vremenom nastala velika pretpovijesna nekropola, poznata pod imenom Pantalica. Kao jedna od najvećih sačuvanih nekropola u Europi, uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
 
Nakon odlaska Sikula, Pantalica je nekoliko stoljeća bila napuštena, a tada su je nakratko naselili Bizantinci. Svoje su naselje osnovali na zapadnom dijelu visoravni, pokraj ostataka starog ulaznog bedema, dok su dio nastambi izdubli u stijenama. Na zidovima prostorija koje su služile kao kapelice još su vidljivi tragovi starih fresaka.
 
Šire arheološko područje zajedno s dubokim dolinama dviju rijeka zaštićeno je 1997. godine kao riserva naturale orientata i o njemu brine područna uprava šumarije. U parku su uređene pješačke staze koje vode niz padine i obilaze brojne grobnice dok se dnom klanca proteže uzdužni put koji prati trasu napuštene uskotračne željeznice.
Nizbrdo do vode
 
Zaputili smo se niz ogoljelu strminu dok nas je nemilosrdno pržilo sunce. Pratili smo obilježenu stazu koja se u zavojima probija kroz makiju, no uz nju nema drveća koje bi pružalo hladovinu. Zaklon od sunca nalazili smo u ispražnjenim grobnicama, dovoljno visokim da se u njima uspravno stoji.
 
Do dna kanjona može se sići za pola sata, no naše se spuštanje oduljilo zbog čestog zavirivanja u mračne grobne komore. Kada smo najzad prispjeli do kraja puta bili smo već dobrano pregrijani. Jedina želja bila nam je da se što prije zagnjurimo u hladnu rječicu. Voda Anapoa je bistra i brzog toka pa u njoj, osim pastrva, linjaka i jegulja, žive i riječni rakovi. Nismo razmišljali o njihovim prijetećim kliještima. Čim smo stigli do prvog proširenja u koritu, bućnuli smo se u vodu. Kad se površina vode oko nas ponovno umirila, na njoj su se ocrtavali zeleni obrisi visokih jablanova, vrhovi stijena i komadić plavog neba. Da je barem više ovakvih trenutaka sreće u životu!


Stara pruga
 
Dnom kanjona nekada je prolazila uskotračna željeznička pruga koja je spajala Siracusu, Ragusu i Vizzini. Njezina je gradnja započela početkom 20. stoljeća, no već 1956. godine ta je željeznica ukinuta. Izletnici više ne mogu uživati u panoramskoj vožnji uz rijeku Anapo, no mogu šetati stazom koja vodi dijelom napuštene trase. Dugačka je nekoliko kilometara, od ulaska u park do nekadašnje željezničke postaje u kojoj je smješten skromni etnografski muzej. Uz rijeku vlada ugodna svježina. Jablani, topole, smokve i nasadi citrusa stvaraju hladovinu, a jednolični šum vode i povremeni cvrkut ptica jedini su zvuci koji remete tišinu.
 
Na mjestima prelaska preko vode podignuti su drveni mostovi koje u jesen Šumarija ukloni kako ih zimi ne bi odnijela nabujala rijeka. U proljeće se mostovi opet postave na staro mjesto. U šetnju željezničkom trasom treba ponijeti bateriju za osvjetljavanje puta na mjestima prolaska kroz stare tunele. Dobrodošle su određene zalihe hrane i pića, te svakako kostim za kupanje.
Sicilijanski Grand Canyon
 
Slijedećih dana zaputili smo se prema Cava Grande del Cassibile. Na talijanskom Cava Grande znači veliki kanjon pa je tim imenom obilježeno nekoliko većih klanaca u Hiblejskim brdima. Kanjon rječice Cassibile turistički vodiči često nazivaju sicilijanskim Grand Canyonom. Iako po veličini zaostaje za svojim američkim uzorom, s njim se sigurno može mjeriti po ljepoti krajolika i uščuvanoj prirodi. Desetak kilometara riječnog toka i okolnog područja 1990. godine također je zaštićeno riserva naturale orientata, te i o njemu brine ista šumarija.
 
Strmi spust do rječice Cassibile, odnosno uspon pri povratku, odbija mnoge turiste koji bi mogli narušiti mir i spokojstvo u kanjonu. Mi smo bili odlučni u svojoj namjeri, a pogled na rječicu smaragdno zelene boje tristotinjak metara ispod nas samo je pojačao našu želju da se spustimo do nje.
 
Na visoravni povrh kanjona uređeno je parkiralište za automobile i ulaz u park. U maloj nadzornoj postaji zatražili su od nas osobne podatke, upoznali nas s pravilima ponašanja u parku i upozorili na vrijeme obaveznog povratka.
 
Od parkirališta staza se spušta u dugim i oštrim zavojima, a na strmim mjestima uklesane su stepenice. Silazili smo znojeći se od vrućine i maštali o rijeci koja se ljeskala duboko ispod nas. Često smo zastajkivali da otpijemo gutljaj vode i uživamo u vidicima. Kanjon je u gornjem dijelu prostran, a na njegovim padinama također je sačuvana velika prethistorijska nekropola. Na stijeni preko puta nas, na jarkom suncu jasno su se ocrtavali tamni obrisi grobnih komora. Najveća od njih je Grotta dei Briganti ili Hajdučka pećina. U ne tako davnoj prošlosti u njoj su se skrivali hajduci i razbojnici, a u nemirnim vremenima zaklanjalo se lokalno stanovništvo.
Najljepša kupališta Sicilije
 
Na dnu kanjona staza se račva na dva kraka, jedan vodi obalom uzvodno, a drugi nizvodno.
Krenuli smo stazom uzvodno do omanjih prirodnih bazena, obilježenih na karti talijanskom riječju laghetti. Na njima nije bilo nikoga osim nas. Zagnjurili smo se u najveći bazen i prepustili blaženom milovanju vode, a potom smo krenuli do kaskada koje nude «prirodni jacuzzi». Dugo smo uživali u spokojstvu ovog mjesta, dok ga nije prekinuo kliktaj usamljene grabljivice visoko iznad naših glava. Pogled na sat potjerao nas je iz vode. Do sumraka je trebalo napustiti park, a mi smo još željeli obići velike bazene nizvodno na rijeci.
 
Ti se bazeni lokalno nazivaju uruvi i odlikuju se nevjerojatnom tamnozelenom bojom vode. Duboki su do 15 metara i dovoljno prostrani da se u njima može ozbiljno plivati. Zbog svoje veličine, popularniji su od manjih laghetta, no ni ovdje nije bilo previše izletnika. Najviše je bilo djece koja su s ruba stijene skakala u vodu. Njihovi razdragani povici samo su doprinosili idiličnom ugođaju toplog rujanskog popodneva.
 
Mjesta na kojima se voda prelijeva u slapovima, kliska su i opasna, pa ih treba oprezno zaobići. O sigurnosti kupača brinuo se prijateljski raspoložen zaposlenik parka koji je šetkao naokolo.
 
Sa zadnjim zrakama sunca, teška srca napustili smo ovo čarobno mjesto. Parkiralište je bilo visoko iznad nas, udaljeno preko jednog sata hoda. Padinu je već prekrila sjena, no u zraku se još uvijek osjećala sparina. Na vrh smo stigli ponovno okupani, ovaj puta u vlastitom znoju. Predahnuli smo u maloj trattoriji pokraj ulaza u park i promatrali kako pod nama tonu u tamu obrisi Cava Grande, kanjona u kojemu se kriju najljepša kupališta Sicilije.


Kada i kako putovati

  • Na Siciliju se najbrže stiže avionom preko talijanskih zračnih luka, a automobilom se putuje preko juga Italije.

  • Iz luka Villa San Giovanni i Réggio di Calabria trajekti plove neprekidno preko Messinskog tjesnaca, a plovidba traje dvadesetak minuta. Iz Genove, Livorna i Napulja plove brodovi za Palermo.

  • Najbolje je krenuti na put u kasno proljeće ili ranu jesen. U ljetnim mjesecima otok preplave gomile turista, a vrućine mogu biti nepodnošljive.

  • Putovanje automobilom omogućit će vam da za relativno kratko vrijeme zavirite u mnoge skrivene kutke otoka do kojih nema javnog prijevoza, a ni turističke agencije ih ne nude u svojim programima.

Tekst i fotografije: Lara Černicki
lara.cernicki@zg.t-com.hr

Sniženje

Aktualno