Libricon

Područja kataloga

Libricon d.o.o.
Bleiweisova 18
10000 Zagreb
T: 01 3776 209
F: 01 3776 209
M: 091 100 1616
E: libricon@libricon.hr

Etna, najveći aktivni vulkan u Europi


Prije pet godina Stašo i ja doputovali smo na Siciliju. Vozeći se Italijom prema jugu udaljavali smo se sve više od običaja na koje smo navikli, a prelaskom Messinskog tjesnaca ušli smo u zasebni svijet Sicilije, otoka koji se po mnogo čemu nalazi na pola puta između Europe i Afrike. Uvečer prvog dana smjestili smo se u kampu na obali ispod Etne, najvećeg aktivnog vulkana u Europi. Iako je već bio početak rujna vladale su nesnosne vrućine. Danju se u zraku stvarala izmaglica koja nam je kvarila vidik, no zato smo noću imali savršen pogled na potočiće užarene lave koji su se razlijevali padinom iznad naših glava.
 
Prema jednoj od grčkih legendi u Etni je kovačnica Hefesta, boga vatre, i njegovih pomoćnika Kiklopa. Prema drugoj, u njoj je zatočen div Enkelados nakon što ga je ranila božica Atena. Svojim pomicanjem on izaziva podrhtavanje zemlje, izdišući dim i vatru. Promatrali smo Etnu pokušavajući dokučiti što u njoj radi div. Oblačci dima uzdizali su se s vrha prema nebu, no činilo se da on spokojno spava. Hoće li promijeniti raspoloženje idućih dana?
 
S tim pitanjem zaputili smo se do Linguaglosse, planinskog gradića u čijoj se glavnoj ulici nalazi vrlo koristan ured agencije «Pro Loco’s». On je glavna ishodišna točka za planiranje tura na Etnu sa sjeverne strane. Široko se osmjehujući, službenik ureda rekao nam je upravo ono što smo željeli čuti: div je bio u dubokom snu, a otrovne pare njegovog daha vjetar je odnosio prema jugu. Uspon na vršne kratere sa sjeverne strane bio je dozvoljen. Iako je cijena izleta bila vrtoglava, nismo zažalili potrošene eure. Bio je to doživljaj koji ćemo pamtiti cijeli život.
Razarajuća moć

Bez stručnog vodstva ili barem detaljnog informiranja nitko se ne bi smio lakomisleno zaputiti prema vrhu Etne. Ona nije vulkan ubojica, no mnogo puta pokazala je svoju razarajuću moć. Tijekom dva tisućljeća, koliko se prati njezino djelovanje, utvrđeno je osamdesetak smrtnih slučajeva. Zadnje žrtve zabilježene su 1979. i 1987. godine kada je u nenadanim eksplozijama poginulo desetak turista koji su se zadesili u vršnim područjima. Nedavne 2000. godine Etna se tresla u šezdeset i šest uzastopnih žestokih erupcija, no nastradalih nije bilo jer nitko nije bio u blizini.
 
Život Sicilijanaca na obroncima vulkana većinu vremena je spokojan i miran: klima je ugodna, a tlo je iznimno plodno. Kada vulkan proriga, lava teče polako i najviše ugrožava vinograde, voćnjake i maslinike koji joj se nađu na putu. Naseljena mjesta rijetko su bila preplavljena lavom, no pojedine katastrofične erupcije uvijek se pamte dulje od običnih. U erupciji 1669. godine potekla je lava koja je na svom putu uništila petnaest sela i zaustavila se opasno blizu Catanije, a u listopadu 1928. godine lava je progutala planinsko selo Mascali. Godina 1886. ostala je zapamćena po čudotvornoj moći vela Svete Agate, zaštitnice Catanije. Kada je lava iz bočnog kratera Monte Gemmellaro doprijela do prvih kuća sela Nicolosi, pred nju je iznijet čudotvorni veo koji je spasio naselje.
Borba čovjeka i diva
 
Tijekom 20. stoljeća na obroncima Etne niknulo je mnoštvo hotela i restorana, sagrađenih suviše blizu opasnih zona. Želja za zaradom koju donosi turizam pretvorila se u neprekidnu bitku s nadmoćnijom prirodom. Tko je u njoj vječni gubitnik najbolje prikazuje primjer žičare sagrađene potkraj 1950-ih godina na južnoj padini Etne. Desetak godina prevozila je turiste od Rifugio Sapienze do podnožja središnjih kratera, sve dok nije razorena u erupciji 1971. godine. Krajem 1970-ih sagrađena je nova koja je uništena 1983. godine. Treća žičara podignuta je 1990. godine, no erupcija u ljetnim mjesecima 2001. godine odnijela je gornju postaju i nekoliko stupova. Rekonstrukcija započeta slijedeće godine, prekinuta je zbog aktivnosti vulkana 2003. i 2004. godine, a nova zgrada žičare ponovno se našla zakopana duboko ispod naslaga lave. Nekoliko mjeseci nakon tog događaja prionulo se podizanju nove žičare koja je proradila u kolovozu 2004. godine i za sada još uvijek prevozi turiste.
 
Naizgled besmislena borba krije u sebi jasnu financijsku računicu. Za lijepih dana pod vrh Etne žičarom se preveze tisuće izletnika koji za taj užitak ne moraju uložiti nikakav napor, osim posegnuti rukom u džep za dragocjenim eurima. Netko bi mogao reći da se Etna osvećuje ljudskoj pohlepnosti. Ali Etna nije zlo biće. Ona je dobroćudni div koji živi svojim prirodnim ritmom, povremeno se trese i riga vatru kao što to oduvijek čini.

Piano Provenzana
 
Dugo smo si priželjkivali vidjeti Etnu izbliza, a sada je napokon došao i taj dan. Nismo koristili «feniks-žičaru» već smo za uspon odabrali mirniju i manje posjećenu sjevernu padinu, no svejedno smo morali isprazniti džepove za prijevoz terenskim vozilom. Prema uputama dobivenima u Linguaglossi, odvezli smo se našim autom do Piano Provenzane gdje smo se trebali pridružiti nekoj od turističkih grupa.
 
Piano Provenzana je stoljećima bila pošteđena invazije lave. Turistički centar, idilično smješten na zaravni obrasloj borovom šumom, privlačio je izletnike okolnih mjesta. Ondje su mogli opušteno šetati, uživati u pitomom krajoliku i spektakularnom pogledu na vrh Etne, a zimi se skijati.
 
Čarolija Piano Provenzane prekinuta je 27. listopada 2002. godine. Tog dana u erupciji se otvorila golema pukotina. Iz nje je potekla lava i zbrisala turističke objekte s lica zemlje. Nestali su hoteli, restorani, suvenirnice i nekoliko skijaških liftova. Zelena padina pretvorila se u neprohodnu crnu pustinju od oštrih komada skrutnute lave.
 
U Piano Provenzanu stigli smo šest godina nakon tog katastrofičnog događaja. Na mjestu nekadašnjeg velikog turističkog centra bilo je podignuto tek nekoliko skromnih kućica u kojima su smještene suvenirnice, turistički ured i mali bar za okrjepu.
Pogled u utrobu zemlje
 
Ostavili smo auto na novouređenom parkiralištu. Ondje su nas već čekala vozila s pogonom na sva četri kotača. Jutro je bilo savršeno - nebo bez oblačka, kristalno čist planinski zrak i sunce koje je grijalo naša neispavana tijela.
 
Do visine od 3000 metara probijena je gruba cesta po kojoj je terenac gmizao poput kakvog nezgrapnog kukca. Treskali smo se preko neravnina, poskakujući na sjedalima i sudarajući se sa suputnicima. Unutrašnjost se uskoro ispunila prašinom koju su dizali kotači. Zatvorili smo prozore i kroz njih virili na monotoni mjesečev krajolik – beskrajnu crnu lavu s mnoštvom kratera između kojih su sablasno izvirivali bijeli skeleti sasušenih stabala.
 
Na izlasku iz vozila dočekala nas je planinska studen. Spremno smo navukli tople jakne, kape i rukavice, oči zaštitili sunčanim naočalama i krenuli za vodičem. Do vrha je trebalo savladati još tristotinjak metara visinske razlike. Šetali smo vrhom vulkana i s ruba kratera zavirivali u utrobu zemlje. Šibani ledenim vjetrom grijali smo ruke nad rupama iz kojih se dizao vruć zrak. Gušio nas je miris sumpora, a vulkanski pijesak uvlačio se u svaku poru. Oči smo štitili sunčanim naočalama, no nastradali su objektivi fotoaparata koje nismo ispuštali iz ruku. Napokon smo kročili na rub ogromnog kratera, ispunjenog bjeličastim dimom. Još jedan korak i strmoglavili bi se u mračnu utrobu zemlje, ravno u naručje uspavanog Enkeladosa. Da se on probudi, ne bi se dobro proveli.
 
Grozničavo smo slikali želeći ovjekovječiti nestvarne prizore. Požudno smo upijali slike, mirise, boje i zvukove vulkana. Čaroliju trenutka prekinuo je poziv vodiča da se vratimo u vozilo. Zbog sigurnosti na vrhu se ne ostaje dugo. Pozdravili smo se s Etnom, a Enkeladosu zaželili miran san.

Tekst i fotografije: Lara Černicki
lara.cernicki@zg.t-com.hr

Sniženje

Aktualno