Prije 90 godina, petog siječnja 1922., u kabini broda kojim je krenuo na još jednu ekspediciju put južnih mora, umro je Sir Ernest Shackleton, jedan od najpoznatijih istraživača  zlatnog doba polarnih istraživanja. Sudjelovao je u tri antarktičke ekspedicije i uz Amundsena, Scotta i Nansena obilježio je razdoblje velikih otkrića i istraživanja početkom 20. stoljeća. Prvi odlazak u antarktičko područje za Shackletona je završio prilično neslavno. Bio je treći časnik na brodu Discovery kojim je zapovijedao Robert Falcon Scott, kasniji „gubitnik“ u velikoj utrci s Amundsenom. Zbog iscrpljenosti i bolesti Scott ga je poslao nazad pričuvnim brodom koji je bio usidren u McMurdo zaljevu.

Ova epizoda kao da je pojačala Shackletonovu odlučnost pa 1907. kreće, ovog puta kao vođa, u drugi pokušaj osvajanja Južnog pola. Ekspedicija Nimrod donijela mu je svjetsku slavu iako nije dovela do ostvarenja njegovog cilja. Nadomak uspjehu, svega 180 km od Južnog pola, Shackleton i njegova tri druga (Frank Wild, Eric Marshall i Jameson Adams) su morali odustati i vratiti se natrag. Točka koju su dosegnuli bila je na 88̊ 23' južne geografske širine i predstavljala je najjužnije mjesto na koje je do tada stupila ljudska noga. Svoj liderski karakter Shackleton je tom prilikom pokazao odlukom da ne riskira vlastiti i život svojih prijatelja iako je cilj bio praktički na dohvat ruke. Njegova supruga Emily kaže da je jedini komentar koji joj je dao, vezan uz činjenicu da nije osvojio Južni pol, bio: „živ magarac je bolji od mrtvog lava, zar ne?“
Povratak je bio puka borba za preživljavanje. U jednom času Shackleton je Franku Wildu, koji je bio na izmaku snaga, dao svoj dvopek, jedino sljedovanje hrane za taj dan. Wild se prisjeća: „Sav novac ovog svijeta ne bio dovoljan da kupi taj dvopek i tu njegovu žrtvu nikada neću zaboraviti.“

Nakon što je Amundesen 1911. osvojio Južni pol, Shackleton je krenuo po jedini preostali antarktički „trofej“ – prelazak s jednog kraja kontinenta. Iako joj je službeni naziv bio Imperijalna trans-antarktička ekspedicija, ostat će upamćena po imenu broda kao Endurance ekspedicija. Tijek ekspedicije, nevjerojatna plovidba čamcem James Caird i jednako nevjerojatan prelazak Južne Georgije opisani su u našoj knjizi Endurance, jedinoj knjizi na hrvatskom jeziku koja je posvećena ovom legendarnom istraživaču i njegovoj epskoj ekspediciji. Stoga događaje iz knjige nećemo prepričavati. Nema sumnje da su liderske sposobnosti Ernesta Shackletona bile ključne za uspješan bijeg iz ledenog zagrljaja Antarktike, a način na koji su se Shackleton i njegovi drugovi dokopali sigurnosti ostat će upisan u anale avanturizma. Uostalom, najveći svjetski alpinist Reihnold Messner, koji je skupa s još dvojicom vrhunskih alpinista (C Ankerom i S. Venablesom), 2000. godine ponovio prelazak Južne Georgije tragovima Shackletona i ekipe, njihovo izbavljanje s Antarktike nazvao je „najvećom avanturom u ljudskoj povijesti“. A Messner zna što je avantura, zar ne?

Shackleton je svoj život okončao vjerojatno onako kako bi i sam poželio. Umro je na brodu, tijekom ekspedicije, pokopan je na Južnoj Georgiji, a od njega su se oprostil njegovi drugovi, moreplovci s broda Quest. Frank Worsley u zadnjim redcima svoje knjige Endurance piše:

Nije samo bio veliki istraživač, bio je i veliki čovjek. Dvadeset i dvije godine svog života posvetio je polarnim istraživanjima – istraživanjima koja su mu donijela slavu i priskrbila mu viteštvo. Prokrčio je put do udaljenosti od sto osamdeset kilometara od Južnog pola i vratio se sa svim svojim ljudima. Otkrio je ledenjak Beardmore i dodao je tristo šezdeset kilometara obale Antarktike na karte. Zahvaljujući njemu uspješno je lociran južni magnetski pol. Pobijedio je skorbut, pošast svih istraživača do njegovog vremena, i nikad nije izgubio nijednog čovjeka koji je bio pod njegovom zaštitom.
Dok sam zurio u lijes, neke su se uspomene probudile duboko u meni. Zbunio sam se na trenutak ili dva, a onda sam se iznenada sjetio da mi je Shackleton, jednom prilikom dok smo stajali na onoj pustoj i turobnoj plaži u Zaljevu kralja Haakona, rekao da se pita hoće li se na svom posljednjem počinku pridružiti ostalim mornarima koji su ostavili svoje kosti na Južnoj Georgiji. Ne mislim da bi poželio drugačiji grob. Leži na mjestu koje je više od stotinu godina bilo posljednji dom pomoraca – kitolovaca, lovaca na tuljane i istraživača – mjestu koje su pustošili elementi s kojima je proveo toliki dio života, i gleda prema velikim bijelim prostranstvima koja su ga uvijek zvala k sebi.
Kao posljednju stvar izgradili smo kamenu gomilu radi uspomene na njega. Svaki je čovjek s Questa sudjelovao u poslu za koji nam je trebalo dva dana. Dovukli smo kamenje na saonicama s obronaka planine. Kad smo podigli ovaj grubi spomen, najbolji što smo mogli napraviti, zasula nas je snježna oluja – duh uragana, činilo mi se, kroz koji smo on i ja došli do Južne Georgije nakon našeg putovanja čamcem s otoka Elephant. Tijekom dana koji su uslijedili ponekad mi se znalo dogoditi da na trenutak zaboravim da je Shackleton mrtav. Zatekao bih se kako iščekujem zvuk njegovog glasa, osluškujući poznat ohrabrujući uzvik »Dobar stari kapetan!« koji više nikad neću čuti od njega.

Na vrhu gomile podigli smo čvrst križ od hrastovine, a sa strane smo pričvrstili grubu mjedenu ploču na kojoj je pisalo:


SIR ERNEST SHACKLETON

ISTRAŽIVAČ

UMRO OVDJE 5. SIJEČNJA 1922.

Podigli njegovi drugovi